Kada se ostvare snovi !

Svako od nas, ima svoje želje i snove. Jedni su ostvarivi, dok nažalost drugi ne. Nekad se moramo istinski potruditi, a ponekad sve dođe kao na dlanu. Snovi kada se ostvaruju, ne biraju mjesto i vrijeme. Sve dolazi spontano : dok šetate parkom, ispijate kafu ili igrate fudbal sa svojim kolegama. Stvore se u trenu, i pokucaju na vrata vaše sreće. Vaše je samo da ih otvorite i raširenih ruku uzmete sve što vam se nudi i pruža. Jer samo tada, i u tom trenutku možete ispuniti svoje najveće želje.

Kada se u Nionu održavao ždrijeb za Ligu Šampiona, cijelo jutro i prijepodne sam razmišljao kako bi bilo super da Arsenal bude u grupi sa Partizanom. O tome sam pričao kako sa roditeljima, tako i sa prijateljima. Nisam mogao dočekati izvlačenje. Oko podneva sam otišao na piće sa bratom koga nisam vidio duži vremenski period. Naravno zapričali smo se, i potpuno sam smetnuo i Arsenal i ždrijeb. Sve dok u jednom trenutku nisu počele stizati poruke na telefon. Zatim su uslijedili pozivi, a ja sam bio nazovimo to u blagom stanju šoka. Prvo što nisam mogao vjerovati da se ostvaruje ono o čemu sam godinama maštao. A drugo, dobio sam više poruka i poziva nego za sopstveni rođendan :) Rekao sam sebi : "To je to! Sad ili Nikad!" Ovakva prilika se ne propušta. U roku od nekoliko dana sam ugovorio karte i prevoz , tako da je ostalo samo čekati 28. Septembar.

Nevjerovatno ali istinito, jednostavno sam se isključio i prestao razmišljati o toj utakmici. Sve do trenutka polaska. Mislim da tada još nisam bio svjestan da idem gledati klub kome sam dao sve što sam mogao dati : svoje vrijeme, svoj razum i svoje srce ! Nakon što smo stigli kod stadiona, prvo što mi je bilo na pametni je kupiti šal. Naravno kombinovani - jer svaki drugi u bojama različitim od crno-bijele nosi veliku dozu netrpeljivosti domaćih navijača. Smjestili smo se na stadion sat vremena prije početaka meča. I onda veliki BUM. Samo na desetak metara od nas su prolazili niko drugi do direktora našeg kluba - Pitera Hil-Vuda, uz pratnju Ivana Gazidisa, Kena Friara i ostale gospode, meni lično nepoznate. Svi su sa velikim nestrpljenjem čekali početak utakmice, dok se atmosfera na stadionu polako dizala. I onda su izašli ONI ! Sigurno jedan od najboljih trenutaka u mome životu. Šamak, Gibs, Aršavin, Rosicki, Song, i svi tako redom. Naravno sve je to sa klupe pratio legendarni Arsen Venger, koji je bio očaran atmosferom.

Utakmica je završila očekivanom pobjedom. Iako je Partizan izgubio, i nakon 90 minuta navijanja, niko od navijača sa Sjevera i Juga nije napuštao stadion. Podrška sa tribina je postala još jača, što je izazvalo čuđenje i kod samih navijača Arsenala. Slikali su i snimali, na kraju su neli od njih počeli da mašu crno - bjelim zastavicama. Tek nakon sat vremena, od završetka utakmice smo napustili stadion. Bilo je to jedno odlično iskustvo. Jedan odličan san koji je trajao punih 90 minuta! Iskreno se nadam , da ćemo u skorijoj budućnosti imati priliku da sanjamo ponovo, još ljepše i još duže. Do tada, sve ovo ću čuvati u svom srcu - zauvijek !

***Arsenal4Life && Gunner4Ever***