Poslednja priča o njemu !

Nažalost, dočekali smo dan kada Francesc Fabregas Soler napušta naš klub. Punih osam godina je proveo služeći Arsenalu i njegovim navijačima. Sada je došao trenutak, da se vrati tamo gdje je ponikao i progovorio prve riječi i prohodao prve korake. Isto tako, došao je i trenutak da se na kraju svega povuče crta, i istini pogleda u oči - poslednji put!

Da li će njegov odlazak u našim očima, biti veći od svega onog što nam je pružio ?! Zar smo tako brzo zaboravili sve njegove pogotke, asistencije i zasluge ? Zar ćemo pružiti prednost mržnji, a ne solidarnosti ?! Ili ljutnji - a ne ljubavi. I zašto tako naglo odbacujemo ono, što je do juče bilo naše? Kao da nemamo ni srca ni duše, pa se ovako neljudski odričemo - kao da to nije ni postojalo. Ali i to nam nije dosta, nego pljujemo i bacamo u blato nešto sa čim smo se prije ponosili. 

Jedni kažu da su ravnodušni, a opet su najglasniji. Ne zbog toga što im je sve jedno, već zato što im je stalo - čak i više nego drugima.  Pa teško sami sa sobom podnose ovaj poraz. Ali onda se pitam, da li je to uopše poraz ? Stigao je kao dječak, da bi otišao kao čovjek! Počeo je kao rezerva, a završio sa kapitenskom trakom. Neuspjeh nije u nama, već kod onih kojima to nije uspjelo za rukom. Nikad se ne gubi ono što se ne može zadržati. Čovjek gubi samo ono što čvrsto hoće da zadrži. A imati nešto - već znači gubiti !I tu je sva naša tragedija! Toliko smo ga voljeli i dizali u oblake, a znali smo da će kad-tad sav taj sjaj izblijediti a ljubav nestati. I sada je teško, odjednom i na brzinu prevazići sve to i jednostavno zaboraviti. Jer vrijednost nečeg je ograničena, doklen god predstavlja svojinu. Onog trenutka, kada ostanete bez nečeg, tek onda vidite koliko vam je značilo.

A Fabregas nam je značio mnogo, htjeli vi to prizanati sebi ili ne ! Pa skupimo bar malo dostojanstva i poštovanja, te ispratimo ga kao igrača i prije svega kao čovjeka! Toliko je bar zaslužio.